Kad je Dalmaciju snažna bura početkom siječnja praktički odvojila od ostatka svijeta, Ivici Milanu, bivšem brodograditelju iz Kaštel Novoga, ni brci nisu uspjeli prikriti osmijeh koji se širio po cijelom licu. Čitao je novine, a u novinama je jedna od najvažnijih vijesti bila priča o vaporu Tijat koji je, eto, usprkos orkanskom vjetru, uspio ukrotiti buru te, kao jedini iz flote katamarana i trajekata koji povezuju šibenske otoke s kopnom, odradio svoju liniju Šibenik – Zlarin – Prvić – Vodice. Tijat je najstariji brod u floti Jadrolinije, izgrađen je davne 1955. godine u splitskom škveru i jedini je od tri ista broda (uz njega su iz splitskog škvera izašli još Karlovac i Ozalj) koji je još uvijek funkcionalan u putničkom prometu. Ivica Milan razlog širokog osmijeha nalazi u činjenici da je upravo on, kao vrhunski stručnjak za brodske trupove, sudjelovao sa svojom firmom Zmakplov u restauraciji Karlovca, Tijatova blizanca, te da je upravo zahvaljujući njegovim intervencijama Karlovac bezbolno od putničkog broda postao jedan od najluksuznijih malih kruzera na Jadranu.
Ma, radeći prije desetak godina na Karlovcu, koji sada Jadranom krstari kao mini kruzer Emanuel sa 18 luksuznih kabina, mogao sam se samo diviti tom starom tipu brodova izvanrednih maritimnih sposobnosti. Zato me Tijatovo kročenje bure nimalo ne iznenađuje. I zato sam uvjeren da će i Emanuel još dugo ploviti na ponos svojih novih vlasnika iz Krila Jesenica, ali i svih istinskih zaljubljenika u brodove, priča Ivica Milan.
Ovaj bivši kaštelanski brodograditelj, danas vinogradar i vinar na padinama Kozjaka, baš preko rada na projektu izgradnje poklopaca za štive u brodogradilištu Radež u Blatu na Korčuli 1993. godine upoznao je mnoštvo mještana Čare i Smokvice, a preko njih – pošip. Zbog te „korčulanske veze“ Ivica smatra da su brodogradnja i vinarstvo osuđeni na vječni suživot. A da je tome uistinu tako, Ivica pokazuje vlastitim primjerom, jer, unatoč operirana oba kuka, zbog čega ga neki prijatelji zadirkuju da je „bionički vinar“, ne prestaje s radom u vinogradu kojeg neprestano proširuje novim nasadima. Štoviše, javno je u programu jedne lokalne televizije, kad je primao šampionsku titulu na smotri kaštelanskih vinara, „priznao“ da mu je upravo njegov pošip, na kojeg je tako ponosan, „ulio novu snagu“, a „maslinovo ulje podmazalo nove kukove“.
Kad sam se na Korčuli upoznao s pošipom, znao sam već nakon prvih gutljaja da ću povratkom u Donja Kaštela sa sobom donijeti i lozne cijepove te sorte. Vjerovao sam da pošip, koji se tada uzgajao samo na Korčuli, može donijeti jednake, ako ne i bolje rezultate u mojim vinogradima na blago terasastim padinama Kozjaka. U to doba, a bilo je to na zimu 1993. godine, imao sam jedan mali vinograd sa 610 divljih loza i već neko vrijeme sam se bio pitao što bi bilo dobro tamo za posaditi. Imali smo mi u Kaštelima i kaštelanski crljenak (zinfandel) i plavac mali i babić i stotinu drugih crnih sorti, ali baš me zaintrigirao taj pošip. Boravak na Korčuli je bio presudan za odluku o sadnji pošipa. O položaju Kaštela nisam nimalo dvojio i nisam niti htio pomišljati da su Korčula, Pelješac ili Hvar imalo bolji od položaja na kojem je moj vinograd. Sad imam oko 3.000 loza i to dovoljno govori da sam bio u pravu, prisjeća se Ivica početaka svoje vinske priče.
Ivica Milan smatra da je sadnja pošipa na padinama Kozjaka bila pionirski pothvat te da je brojnim odličjima koja su osvajali njegovi pošipi, a bilo je tu i šampionskih titula na velikim natjecanjima, svima koji su sumnjali u to što radi dokazao da budućnost vinograda u Kaštelima nije samo u crnim sortama nego i u – pošipu!
Ja inače sve puno analiziram, analitika je meni jako bitna i analitika mi je bila forte kroz školovanje i najdivniji dio matematike. Ako ti u životu ne znaš analizirati ono što učiš kroz škole, onda si ti izgubljen kao čovjek! Dakle, vjerovao sam u sebe i u ono što radim i niti jednom nisam došao ni blizu neke situacije da me sve što radim obeshrabri te da odustanem od pošipa u Kaštelima.
Ivica je uvjeren da u cijeloj Dalmaciji „nema terena za lozu kao u Kaštelima“!
Spašava me velika količina zemlje prebogate kalijem. Meni svaki trs ima 1,3 prostorna metra korisne zemlje pa tako i dovoljno hrane, žilni sustav može dobro raditi, a kod mene nema niti smije biti navodnjavanja. Nikada ne kupuj grožđe ili pij vino iz vinograda kojeg je potrebno navodnjavati, priča Ivica dodajući da je njegova priča o pošipu zapravo „priča za Bogove, poslastica koja se ne može ispričati u pola sata“.
Prema Ivičinim riječima „odlučiti baviti se bijelim vinima u Kaštelima je kao da ulaziš u kašetu punu brokava – ne znaš s koje strane će te ubosti“! Međutim, slušajući njegovu životnu filozofiju, sadnja pošipa bila je upravo ono što Ivica Milan jest – osobenjak dosljedan svojim vizijama.
Na ideju o sadnji pošipa sam došao slijedeći svoj životni geslo koji se svodi na to da nikad ne idem utabanim stazama. Glasovita rečenica od Jure Franičevića Pločara glasila je: Ako tražiš pute, nikad ne idi utabanim stazama nego traži nove i – ostavi trag! Ja idem ondje gdje nitko neće. Dok su svi drugi krenuli za sadnjom crnih sorti, ja sam se odlučio za pošip.
I ne samo da je sve iznenadio izborom sorte kojom se svakodnevno bavi već 23 godine, nego je nemalo šokirao svu vinsku javnost odlučivši se taj isti pošip saditi kao odrinu!
Primijenio sam pergolasti uzgojni oblik, kao jedini u Dalmaciji, jer sam vidio da je on spasonosan. Meni su vinogradi zatvoreni i natkriveni na dva metra visine, praktički kroz njih prolazim kao kroz tunel. A ja sam s tim pergolastim uzgojem ostavio trag. Kad sam tražio savjet, nitko mi iz struke nije mogao ništa reći, sam sam morao doći do odgovora koji su me zanimali. Pergolasti uzgoj sam uzeo i kao svoj simbol kojeg sam stavio na etiketu boca.
Zato u trenucima nadahnuća Ivica za sebe voli reći da je – car u vinogradu!
Pergolasti uzgoj pošipa spašava tu sortu od udara sunca i izloženosti boba suncu oko svetog Ivana, kad bobe još nisu očvrsnule i kad se zbog toga počnu smežurati… Prvo sam bio mislio da se to s bobama događa zbog nepravilnog tretiranja zaštitnim sredstvima. Ma kakvi! Sve sam analizirao i shvatio da se smežuraju samo one vanjske bobice izloženije suncu, koje se potom i osuše. Međutim, one unutarnje bobice zdrave su k’o dren!
Cijepne lozove iz Čare Ivici Milanu je osigurao njegov prijatelj Sveto Laus. A kad je vidio u kakav čudesan nektar se taj pošip pretvara u njegovim vinogradima, Ivica je odlučio jednu berbu posvetiti Sveti Lausu iz Čare te pošip jedne od berbi nazvati – Sveti pošip!
Na tržištu sam tek posljednjih šest godina i jedne godine sam pošip uistinu htio nazvati Sveti pošip i tako odati počast čovjeku bez koga moja priča o pošipu ne bi ni postojala. No, Sveto, koga su polaskale moje riječi, tada mi je rekao: „Nemoj Ive, ionako imam zbog toga prevelikih problema sa svojim zadrugarima iz Čare! Govore mi da sam kriv zato što sam ti dao te lozne cijepove!“ Dakle, oni me tamo tretiraju kao da sam im izazvao potres na tržištu. Veću pohvalu za pošip kojeg radim nisam mogao ni zamisliti od takve njihove reakcije! Lako je dobar u dobru biti.
Ivica svoj pošip doživljava superiornim većini pošipa na hrvatskom tržištu, a „u ringu se može potući samo s Grgićem, Korta Katarinom i Lukom Krajančićem“.
No, oni ne mogu nikada ispričati priču koju ja radim zaljubljenicima u moj pošip. Na prostoru od Primoštena do Omiša u dogovoru s vlasnicima restorana, konoba i hotela oko Velike Gospe nastojim svima koji u tim objektima piju moj pošip isporučiti košaru grožđa od te sorte. Neka ti gosti koji toliko vole moj pošip vide iz čega je nastalo vino koje piju! A pošip kao grožđe pred berbu je fantazija od okusa.I krasi ga veliki slador.
Zahvaljujući svom golemom trudu i, kako voli reći, pacjenci, Ivica je u Kaštelima i pošip učinio sortom prepoznatljivom za taj kraj. A i drugi su to prepoznali te Ivicu na Sabatini 2015. godine u Tučepima nagradili titulom „uzornog vinogradara“.
On se, naravno, na sva ta priznanja samo smješka. I nastavlja hodati neutabanim stazama. Naravno, ostavljajući veliki trag u dalmatinskom vinogradarstvu i vinarstvu. Baš kao što Tijat plovi kad nitko drugi ne smije napustiti luku…