Slobodna Dalmacija - Dalmovnica

Kaštelanski vinari vraćaju dobar glas 07.03.2016

Jedan od naših najboljih poznavalaca vinskog svemira, Želimir Bašić, ističe da je ta renesansa nesumnjiva. “Nekad se”, veli, “u Kaštelima puno vina pravilo i od njega živilo, ali su s novim vremenima kuće pod Kozjakom pojele vinograde, dogodio se veliki ‘rikverc’ i do prije desetak godina nije na tom području bilo praktički ni jedne vinske etikete

Evo su Kaštela i Kaštelani opet dospjeli u Dalmovnicu, i to po dobru. I neka ih, miritaju. Jer, u onih se nekadašnjih sedam sela (često uspoređivanih sa sedam bisera), sad već izraslih u grad prilično velikih gabarita, uvijek događa nešto zanimljivo i vrijedno “mrčenja papira”.

Zadnji put, bilo je negdje krajem prošle godine, nisam – ruku na srce – pisao o nekom friškom kaštelanskom događaju, ali sam zato baš s guštom nakitio priču o “materijalnoj osnovi”, da ne kažem povijesnoj istini, na kojoj se temelji onaj legendarni stih da su “Kaštelanke lipše neg Splićanke”.

Tada sam, naime, iz požutjelih zabilješki nekih fureštih putopisaca – konkretno Austrijanca Valentina Laga, iz 1870. godine – “iskopao” zapažanja o iznimnoj ljepoti Kaštelanki, čijim bi “stasom i crtama lica bili oduševljeni i veliki slikari Michelangelo i Tintoretto”, te pobrojio pisana svjedočenja suvremenika o tome da su prigodom posjeta Splitu cara i kralja Franje Prvog Habsburškog, u svibnju 1818. godine, Splićani pozvali i doveli u svoj grad mnoštvo kaštelanskih “djevojaka-ljepotica kako bi uveličale carev doček”. Tu pobjedu u lipoti Kaštelanke – nek se, eto, još jednom pripomene – imaju crno na bijelo!

Ova današnja “kaštelanska Dalmovnica” ima skroz drukčiji i posve aktualan povod, ali također povezan s jednom vrstom opojne ljepote, koja se svijetu objavljuje podjednako u crnoj i bijeloj varijanti: dakle, riječ je o vinu! Odnosno o (trinaestoj) večeri kaštelanskih vina i vinara, upriličenoj u hotelu “Resnik”, u sklopu proslave Dana grada Kaštela.

I, da se odmah razumijemo, bila je to večer u kojoj se nedvosmisleno potvrdilo da se u Kaštelima posljednjih desetak godina – a, reklo bi se, u ovoj godini naročito – toči jedna izuzetno fina vinska priča koja potvrđuje da će vinova loza u simbiozi s trijeznom glavom i vrijednim rukama isporučiti vrhunski proizvod – odlično vino – u podneblju koje tradicionalno za takvo nešto “ima lozu”.

Iz jedne takve loze, stare, kaštelanske, težačke, iznikao je i “nares’a velik” i ovogodišnji apsolutni šampion među kaštelanskim vinarima – Ivica Milan iz Kaštel Novoga. Ovo je, da kažem, baš nekako “njegovo vrime”: na prošloj Sabatini u Tučepima, uistinu respektabilnoj smotri (ne samo) dalmatinskog vinarstva, nagrađen je žuljevitom titulom uzornog vinogradara, da bi mu potom, ovdje u Kaštelima, strogi žiri za njegov izvrstan pošip simbolički nazdravio diplomom pobjednika za sve kategorije.

“Kaštela su danas jedna velika konoba u kojoj se pravi i pije prvoklasno vino, moji kolege i prijatelji su, a i ja s njima, trudom i pacjencom pretvorili Kaštela u važnu i zanimljivu točku na vinskoj karti – puno bi bilo već i to što su preporodili naš crljenak i iz Amerike ga vratili kući – pa mi možete vjerovati na riječ kakav je to sjajan osjećaj kad pobjedničkom titulom potvrdiš da si makar samo za neku nijansu najbolji među odlikašima”, kaže, nimalo pijan od trijumfalizma, šampion Milan, koji baš i nije mogao pobjednički pehar podignuti visoko iznad glave, jer mu se ukazao u vidu (nagradne) inox bačve od tri i po tolitra.

Uostalom, tako govore oni koji znaju da od vina ima kruha samo ako je sve oko njega – od po’ja do boce – urađeno kako Bog zapovida. I koji čvrsto stoje na zemlji, premda je on svoj uspjeh uzgojio na nekoj vrsti avanture: u naramku je, naime, prenio pošip iz njegova zavičaja, s Korčule, u Kaštela i tu mu udahnuo, ljuljajući ga kao u kolijevci, onu jedinstvenu, profinjenu kvalitetu u kojoj se ne uživa na litre, nego na ure.

A ovo s ljuljanjem pošipa u kolijevci nije, ako ste možda pomislili, neko neumjesno pretjerivanje – smislio je i primijenio poseban uzgojni oblik, pergola uzgoj, podigavši lozje na visinu da bi svaki grozd imao hlada baš koliko je nužno i sunca taman koliko mu treba. Na takvim trsovima rastu boce o kojima se priča.

Vratimo se sada onoj tezi o preporodu kaštelanskoga vinarstva. Jedan od naših najboljih poznavalaca vinskog svemira, Želimir Bašić, ističe da je ta renesansa nesumnjiva. “Nekad se”, veli, “u Kaštelima puno vina pravilo i od njega živilo, ali su s novim vremenima kuće pod Kozjakom pojele vinograde, dogodio se veliki ‘rikverc’ i do prije desetak godina nije na tom području bilo praktički ni jedne vinske etikete.

Sad je, srećom, druga pjesma. Ima podosta vrsnih vinara, nastavlja se tradicija uglednih proizvođača iz familija Studin, Čipiko, Kovačev…, reafirmiran je crljenak kao visokokvalitetna sorta, ima ozbiljnih naznaka da će uslijediti i pokušaj ‘vraćanja doma’ jedne sorte, tzv. marcemina, vrlo rasprostranjene u Kaštelima za venecijanske vladavine, a sada sačuvane samo u sjevernoj Italiji…”

Sve u svemu, više nema mjesta niti u šali govoriti o dvije tobože najizdašnije kaštelanske sorte – jedna je Jadro, a druga Županja. Ako je ikad tako bilo – više nije. Bilo pa prošlo.

PIŠE Mladen Krnić

/ Nekategorizirano

Share the Post

About the Author

Comments

No comment yet.

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Time limit is exhausted. Please reload the CAPTCHA.